Sport

“Ne posoji ništa ljepše nego baviti se vaterpolom u ovakvom gradu kao što je Kotor. Jako je lijepo vidjeti djecu u bazenu. Kada dođem iz inostranstva, prošetam i vidim djecu na otvorenom bazenu kako treniraju, puno mi je srce” – kazala je Jelena Vuković, vaterpolistkinja iz Kotora gostujući u emisji “Ljetnje priče” na talasima Radio Kotora. Prema njenim riječima, ne postoje bolji počeci za vaterpolo od onoga što pruža Kotor i Crna Gora. “Mi jesmo i država i grad vaterpola” – ističe Vuković, sa kojom je razgovarala Irena Mačić. Prenosimo vam dio tog razgovora. 

Naša sugrađanka, vaterpolistkinja Jelena Vuković nedavno je potpisala ugovor sa osmostrukim prvakom Evrope, ekipom Orizontea iz Italije, a svoju karijeru počela je u kotorkoj ekipi “Cattaro”. 

Jelena, uz dobrodošlicu na talase Radio Kotora, da krenemo upravo od ove činjenice. Kako je došlo do tvoje saradnje sa tako velikim klubom? I zaista djeluje impresivno da neka naša igračica, plus Kotoranka, zaigra i ponese kapicu tako moćne ekipe. 

Nije bio lak put. Vjerujem da slušaoci već i znaju cijelu moju istoriju - da sam iz Crne Gore, preko Hrvatske, Srbije došla do Italije. Ovo je već treća godina da sam u Italiji i poslije dvije, rekla bih uspješne sezone u Milanu, dobila sam poziv iz ekipe sa Sicilije, Orizontea, koja je najbolja ekipa u Italiji. Mislim da sam svojom igrom pokazala koliko vrijedim i da je tako i došao taj poziv. Vjerujte mi da sam se i ja u početku pitala: Zašto baš ja? 

Kada si počela da se baviš vaterpolom pretpostavljam da si sanjala da jednog dana zaigraš u ekipi koja je najbolja na Starom kontinentu. Sada ti se taj san i ostvario. Koji su prvi utisci? 

Moj tata je glavni krivac što sam uopšte ušla u bazen. Uvijek me on tjerao ka Italiji. To je bio, prije svega, njegov san. Od malih nogu smo gledali italijanske televizije i pratili italijanske sportove, tako da je Italija familijarno ostvarenje. 

I prvi utisci za sada? 

Savršeno. Dobila sam pozive i iz Grčke, Rusije, Španije, Njemačke, Francuske, ali za sada ne bih uopšte da razmišljam o odlasku iz Italije. 

Nisi jedina igračica sa ovih prostora koja je nastupala za Orizonte. Vladana Klincov je igrala za klub iz Katanije. Jesi li bila možda sa njom u kontaktu prije angažmana u Italiji? 

Da, to je moja saigračica iz reprezentacije, tj. bivša saigračica, pošto je ona stavila tačku na svoju karijeru. Ali da, baš u tom periodu smo imale prireme i igrale zajedno za reprezentaciju. Kao malo dijete sam obilazila oko nje: Kako je tamo, da li je sve u redu, kako je igrati sa najboljim igračicama svijeta... I prije potpisivanja ugovora ona je bila prva osoba koju sam pozvala da pitam za utiske i za ekipu sa Sicilije.  

Tvoja vaterpolo karijera je počela u Kotoru gdje si igrala za Cattaro od 2008. godine. Kakva su tvoja sjećanja na taj period, ko je bio tvoj prvi trener i sjećaš li se saigrača iz ekipe? 

Predivan period. Sjećam se da sam te 2008. godine upisala srednu školu, 1. razred. Sa društvom iz osnovne škole sam se razilazila.  

Skupili smo se nas par iz društva i upisali VA Cattaro kako bi ostali u kontaktu i sačuvali prijateljstvo i drugarstvo, otišli smo na bazen. I tako je sve to krenulo. Braća Vičević su počeli tu priču i jako sam im zahvalna. I sada, gdje god se pojavim i kad god me neko pita kako je sve to krenulo, pored moje porodice, uvijek pominjem njih. Jer, da nije bilo njih i da nisu dali prostora generalno ženama da se afirmišu, sigurna sam da ne bih bila ovdje gdje sam. Što se tiče saigračica, to je moje društvo koje je i dan danas prisutno u mom životu. I dan danas sam u kontaktu sa tim djevojkama. Samo, jednostavno, ja sam odmah znala da želim dalje kroz taj sport, a njih su spriječile studije i odlazak iz Crne Gore i Kotora. 

Da li se sjećaš svoje prve utakmice i ko ti je bio protivnik? 

Sjećam se. To je bio turnir u Beogradu. Iza nas je bio mjesec ili dva treniranja i odmah smo otišli na turnir u Beogradu - Trophy Beograd se zvao. Mislim da je prva utakmica bila protiv ekipe Taša gdje smo izgubili 16:3, ako se ne varam. 

Zašto si baš izabrala vaterpolo pored toliko drugih sportova u Kotoru? Ima li tu uticaja što potičeš iz jedne vaterpolo porodice. Tvoj otac je svojevremeno bio vaterpolista Rivijere iz Đenovića, a brat Siniša je nastupao za kotorski Primorac. 

Kad sam bila mala stalno smo pratili taj vaterpolo, što zbog oca, što zbog brata Siniše, koji je tada igrao i stalno sam bila kraj televizora da pratim vaterpolo. A išla sam i na utakmice, jer smo živjeli nedaleko od bazena. Uvijek sam željela u vodu, uvijek sam željela da se oprobam. Međutim, moram da priznam da sam osoba koja mrzi da pliva i onda su me čak tjerali da idem prvo na plivanje, međutim to uopšte nije išlo. Kad se osnovala Akademija bila sam jako sretna. Odmah nakon tog prvog treninga sam znala da je to nešto što želim i čime želim da se bavim u budućnosti. 

Nažalost, projekat ženskog vaterpola nije zaživio u Crnoj Gori. Koji su, po tebi, razlozi da ovaj sport nije našao svoje mjesto u crnogorskoj sportskoj porodici? 

Jako je teško. Vidite da je jedino ta VA Cattaro prije 12 godina pokušala nešto da napravi u Crnoj Gori što se tiče žena i nije uspjela. Nije da nisu uspjele žene, nego generalno cijela ta akademija je nakon dvije sjajne sezone imala pad, kako kod muškaraca tako i kod žena. I jako je teško zadržati i muškarce, a ne žene da ostanu u Crnoj Gori, kada već imaju priliku da se školuju i da nastave svoj život negdje drugo. Imala sam sreću i priliku da vidim, u drugim zemljama je to mnogo uređenije. Pored klubova sa crnogorskog primorja, krenuo je i plivački vaterpolo klub Budućnost sa ekipom. Tako da se iskreno nadam da će krenuti da se širi prvenstveno prvo vaterpolo, a zatim da će se pojaviti neko ko će da “ugura” tu i žene, pošto mislim da stvarno imamo talente. Kao što imamo i u muškim selekcijama, imamo i kod žena. Eto ja sam pravi primjer za to. 

A šta bi konkretno trebalo uraditi da ženski vaterpolo izbori svoju poziciju, da nađe svoje mjesto u našoj sredini? 

Prije svega treba ih natjerati, prisiliti nažalost, da pored muške ekipe stvore neku žensku ekipu. To za početak mogu biti mlađe kategorije, djevojčice 9,10,11 godina. Neka krenu na bazen. Ja, nažalost, nisam jako često u Crnoj Gori i ne znam da li kod nas postoji i neki plivački klub. Da li u Primorcu, Cattaru, Jadranu, Budvi uopšte postoji djece i djevojaka koje borave u vodi. To je najveći problem. Prvo treba natjerati djecu da krenu na bazene, a onda poslije već sa nekih 10,11,12 godina da biraju svoj put i da se “gurnu” u vaterpolo. 

Nakon Cattara, igrali ste za splitsku Buru. Kakvi su utisci iz Dalmacije? 

Bilo je muke uopšte da se ode u tu Dalmaciju, zato što sam ja već sa 16 godina dobila poziv za Hrvatsku i moji su bili skeptični. Baš iz razloga što ženski vaterpolo u Crnoj Gori ne postoji i nije se znalo kako će to biti, kako ću napustiti školu. Srednja škola sam tada bila. Izašli su mi u susret i uspjela sam da putujem u Hrvatsku tu prvu godinu samo kada su bile utakmice. Nakon toga sam se preselila i ostala dvije godine u Hrvatsku. Živjela sam tamo i stvarno mi je bilo prelijepo. Jedan grad na moru, predivan, ekipa je bila sjajna. Pritom, bila sam stvarno mlada i pazili su me. Mislim da sam bila jedna od najmlađih u toj ekipi i brinuli su o meni, tako da stvarno ne mogu da se požalim na bilo šta tamo. 

Odlaziš iz Splita i tvoja karijera se nastavlja u novosadskoj Vojvodini. Možeš li nam povući neku paralelu sa sličnostima i razlikama na relaciji Kotor-Split-Novi Sad? 

Nakon Splita nisam znala šta dalje jer su to bile neke prelomne godine, kad sam morala da biram da li želim da krenem da nešto studiram, da učim ili želim da nastavim da se bavim sportom. I onda mi je najidelnije bilo da odem u Novi Sad gdje sam našla višu školu, kurseve za masažu koje sam završila. I uporedo sa tim sam trenirala, ali to nije bilo toliko ozbiljno kao u Hrvatskoj. Međutim, poslije te moje prve sezone u Vojvodini stiže poziv iz reprezentacije Srbije. I tu je već krenulo sve mnogo ozbiljnije. 

Pitala sam se da li postoji nešto u Crnoj Gori. Nije postojalo ništa i dalje, sve je stalo. I od te 2013./14. godine sam se potpuno okrenula Srbiji, Novom Sadu i nastavila tamo svoj život i svoju karijeru. 

Razlike između Kotora, Splita i Novog Sada jako mi je teško sad da kažem, da izvučem neku razliku, zato što su to periodi mog života - ovdje sam bila od dvanaeste do četrnaeste godine, u Splitu od četrnaeste do sedamnaeste, osamnaeste, a u Novom Sadu od osamnaeste do dvadeset in eke. 

U svakom slučaju pratilo je tvoje sazrijevanje? 

Da. I mislim da je sve išlo baš onako kako treba, pravim putem. 

Za reprezentaciju Srbije počinješ da igraš od 2014. godine na Univerzijadi u Gvanžuu. Koja je razlika između klupskog i preprezentativnog vaterpola? 

Moje profesionalno i malo ozbiljnije bavljenje vaterpolom je počelo baš kad sam se priključila reprezentaciji Srbije. Velika je razlika jer, generalno, u tom periodu ni klupski vaterpolo u Srbiji nije bio na nekom zavidnom nivou. Svi smo mi napredovali kroz te prirpeme i kroz reprezentaciju. Vatreno krštenje je bilo u Gvanžuu, ali sam taj period prije Gvanžua je bio nevjerovatan i bio je jako naporan. Ja nikada u svojoj karijeri nisam doživjela taj vid priprema i te napore koje smo mi imali pred taj Gvanžuu. Imali smo po 3,4 mjeseca priprema gdje trenirate po 5,6 sati dnevno i tu sam osjetila prave čari vaterpola i zaljubila sam se. 

Šta bi još izdvojila iz reprezentativne karijere, pamtiš li neku utakmicu ili prvenstvo posebno? 

Igrati za reprezentaciju je jedan nevjerovatan osjećaj, bilo das u u pitanju trening utakmice ili prvenstvo. Kada god sam sa reprezetacijom to je neka posebna ljubav. Stvarno ništa nemam da izdvojim. Tu su tri evropska prvenstva, univerzijada, hiljade turnira i utakmica prijateljskih. Posebno ništa nema zaista. 

A protiv koje selekcije ili tima je najteže igrati? 

Generalno u ženskom vaterpolu postoji sam vrh tih reprezentacija koje su nedodirljive. To su: Rusija, Holandija, Grčka, Italija, Španija i Mađarska i uvijek je teško protiv njih igrati. To je šestorka i svejedno vam je protiv koga igrate, svakako je teško. 

A kada su u pitanju igračice, imaš li neku koja ti je u ranom periodu karijere bila uzor? 

U ženskom vaterpolu nemam idola. Kada sam počinjala, to je bio vaterpolista Aleksandar Šapić. To je jedini idol koji sam imala kroz karijeru. 

A da li postoji onda neka protiv koje je teško igrati, nadvladati je? 

Postoji, posebno sada u Italiji. To su sve svjetske igračice i uopšte nije jednostavno igrati ni protiv koga. Izdvojila bih bivšu svoju saigračicu iz Milana, reprezentativku Italije Robertu Bjankoni. Ona je onako igračica koju je najteže čuvati. 

A šta je najvažnije kod vaterpolistkinje, da li je to: tehnika disciplina, talenat, rad, snaga ili sve zajedno? 

Pa mislim da je kao i u svakom drugom sportu. Ne razlikuje se vaterpolo puno od drugih sportova. To je red, rad i disciplina. Džabe vam talenat ako ne radite i ako niste disciplinovani, a isto tako mislim da se disciplinom i kroz treninge i rad može nadomjestiti taj manjak talenta. Naravno, ako ste netalentovani za vodu i za sport u vodi, onda nemate šta tu da tražite. Ali mislim da su red, rad i diciplina faktori za uspijeh. 

Jesu li te povrede zaobilazile tokom karijere? 

Naravno da nisu. Ja mislim da sam već sa nekih 14, 15 godina doživjela svoju prvu povredu ramena. I vučem je i dan danas. Ali mislim da, kojeg god vaterpolistu pitate da li ima nekih problema, rećiće vam da ima problema sa ramenom. Jer jednostavno, kao što sam vam prije rekla, ti napori kojima se izlažemo uopšte nisu normalni. Tako da je i normalno da dođe do povreda i da patimo od nečega. 

Pratiš li zbivanja u crnogorskom muškom vaterpolu? Kako ti se čini ova situacija nakon COVID-a 19 kada najvjerovatnije neće biti Regionalne lige, a samim tim ni takmičarskih obaveza za crnogorske klubove, pošto će najvjerovatnije Srbija i Hrvatska igrati svoje nacionalne lige? 

Pratim koliko mogu. Nije COVID 19 samo urušio planove Crnoj Gori i Balkanu, već svima. Ja sam došla iz Italije i kakvo stanje je bilo tamo mislila sam da će se teško isčupati. Naročito sam se pitala da li će se sport vratiti na noge. Međutim, Italija je stala na noge i okupila soje reprezentativce i prije Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Oni su bili zajedno 2,3 mjeseca, radili i spremali se. Mislim da je i ovdje u Crnoj Gori, koliko sam upoznata sa tim, naš selektor Vladimir Gojković okupio ekipu i da radi sa njima, što je veliki plus da sada u ovom trenutku, kada nema takmičenja, ekipa bude zajedno i da rade i na taktici, i na nekom mentalnom sazrijevanju i ostalom. Mora se iz ovoga izvući neka dobra pouka i neka dobra stvar. S obzirom da su svi igrači reprezentacije Srbije podijeljeni po Evropi, ne igraju u našem šampionatu, mislim da je ovo idealna prilika da budu zajedno i da zajedno rastu. 

Primorac je dobio novu upravu. Uskoro će biti stavljen u funkciju i renovirani bazen u Škaljarima. Koliko su uslovi bitni za razvoj nekog sporta? 

Mislim da su uslovi najbitniji. Sve ovo što sam ja vidjela po Evropi i zašto je neko ispred nas - sve je to zbog uslova. Bila sam u inostranstvu i kada čujem za bazen i kada sam čula kako djeca iz Kotora putuju za Budvu da bi trenirala, iskreno ježila sam se. I prosto ne mogu da vjerujem da je jedan grad kao što je Kotor to mogao sebi da dozvoli. Ko je krivac, ne ulazim u to, niti me se tiče, ali je to nešto što je neoprostivo. Mi smo grad sa dva velika kluba. I taj Cattaro je 2013. godine osvojio Lenkup i iste te godine Primroac je osvojio Ligu šampiona. To što se desilo ovom gradu je stvarno nedopustivo. I iskreno se nadam da će sa tom novom upravom, a sigurna sam da hoće, jer ljudi kao što su Mlađan Janović i Toni Petrović, koji su dali sve dali ovom sportu, vratiti klub na dane stare slave i da će se nastaviti tamo gdje su stali. Neće biti lako, propušteno je mnogo toga, ali nadam se da će se vratiti Primorac tamo gdje mu je mjesto. 

Koliko nedostatak takmičenja utiče na sportiste, jer poznato je da se trenira da bi se igralo, a ovako bez utakmica sport gubi draž? 

Pa da, gubi draž. Vidim na svom primjeru. Ja sam od marta, tj. od februara bez ikakvog takmičenja i, iskreno da vam kažem, ne znam šta će biti kada krene neko takmičenje, da li ću ja biti ista osoba u bazenu. Isto tako, vaterpolistima i sportistima koji su na nekom većom nivou i koji konstantno nešto igraju, koji u cjeloj sezoni imaju 10 dana pauze, ne znam kako će njima da bude.  

Ne mogu da vam kažem ništa u vezi toga, zato što je ovo nešto što je novo, ovo se još nije dešavalo i tek ćemo da vidimo kakve posljedice je ostavio KOVID i nemanje takmičenja. 

Kakav je tvoj komentar na činjenicu da u doba korone publike nema na bazenima i uopšte sportskim borilištima? Da li to smeta ili si fokusirana samo na dešavanja u bazenu? Pretpostavljam da je publika, odnosno da su navijači uvijek igrač više za vas sportiste? 

Pa da, ali kako nama tako i svima drugima. Nisu vama uzeli vaše navijače, nego su generalno svima uzeli navijače tako da ćemo morati da se nosimo sa tim. A da je bitna podrška sa tribina, bitna je. Međutim, svaki igrač ima neku svoju pripremu, ima neku svoju viziju, tako da ono što nekome prija, nekome drugom ne mora da prija. Vjerujem da postoje igrači koji će uživati bez publike i koji će moći da se fokusiraju na ono što je u bazenu, a ne na ono što je oko bazena. 

Do kada planiraš da igraš i kada je najbolje vrijeme da se jedan sportista povuče sa terena, u tvom slučaju bazena? 

Planiram da igram dokle god budem mogla da igram. Sportski vijek kod žena u vaterpolu ne traje nešto dugo - do neke trideset, tridesetprve, treće godine. Kod muškaraca je, kao što i sami znate, taj vijek malo duži. A kad je najbolje da se sportista povuče - ja bih uzela primjer svog idola Aleksandra Šapića. On se povukao jako mlad, ali se povukao u nekim svojim najboljim godinama i za njega ne može niko da kaže da je bio nekad nešto slabiji u bazenu. Ne, od prvog trenutka do posljednjeg je bio na vrhuncu i to je nešto što mi je fascinantno. Voljela bih da se meni to isto desi, ali nikad ne znate. 

Imaš li želju da se jednog dana baviš trenerskim poslom i uopšte kakvi su ti planovi za ubuduće? 

Nisam još uvijek završila, ali studiram na Fakultetu za sport u Novom Sadu. Volim vaterpolo i trenutno bih željela da ostanem u bazenu i željela bih da ostanem uz vaterpolo, da jednog dana radim sa djecom i da svo to svoje zanje prenesem njima. Ne znam šta me čeka sjutra, ne znam da li će to moći da se ostvari, na kom će nivou biti vaterpolo i da li ću se vratiti u Crnu Goru, Srbiju ili ću ostati negdje u inostranstvo, te da li će mi se neki drugi put otvoriti. Ali da, želim da ostanem u vaterpolu. 

Kada putuješ za Italiju i jesi li u kontaktu sa upravom svog novog kluba? 

Da, svakodnevno smo u kontaktu. Da li je to zbog korone ili zato što vole da me čuju - nisam sigurna. Čekamo sada, s obzirom da je, nažalost, Crna Gora na crnoj listi u Italiji, da se otvore granice kako bih mogla tamo da odem. Neki plan je da se 31. avgusta krene sa treninzima i priprema. Tako da, iskreno se nadam da ću do tada uspjeti da stigem u Italiju.  

Za kraj, da čujemo i neku tvoju poruku mladima koji bi željeli da se bave vaterpolom. Šta bi im savjetovala i koje su to stvari na koje bi trebali da obrate pažnju? 

S obzirom da smo u gradu vaterpola, ne postoji ništa ljepše nego baviti se tim sportom u ovakvom gradu. Jako je lijepo vidjeti djecu u bazenu. Kada dođem iz inostranstva, prošetam i vidim djecu na otvorenom bazenu kako treniraju puno mi je srce. I ono što želim jeste da vidim djecu na bazenu i da se vrati ono vrijeme kada sam ja počela da treniram i kad je bazen bio konstantno pun. Ne postoje bolji počeci za vaterpolo od ovoga što pruža ovaj grad i ova država, pošto generalno mi jesmo i država i grad vaterpola.